O zagorskom puranu
S obzirom na povijesni aspekt zagorskog purana te činjenicu da se najbolje udomaćio na području hrvatskog zagorja, Krapinsko-zagorska županija je u suradnji sa varaždinskom i zagrebačkom županijom te sa zadrugama i udrugama s područja hrvatskog zagorja koje se bave uzgojem zagorskog purana pokrenula projekt ZAŠTITE GEOGRAFSKOG PODRIJETLA ZAGORSKOG PURANA, a nositelj projekta biti će naša zadruga.
Naša Poljoprivredna zadruga "Puran zagorskih brega" se bavi UZGOJEM I PRODAJOM ZAGORSKOG PURANA/PURICE, TRADICIONALNIH PROIZVODA HRVATSKOG ZAGORJA. Isto tako, Krapinsko-zagorska županija je u suradnji s PZ «Puran zagorskih brega» kreirala TRŽIŠNU ROBNU MARKU ISTOG NAZIVA KAO I ZADRUGA «PURAN ZAGORSKIH BREGA» koja između ostalog jamči:
Da bi Vam gurmanski užitak bio što potpuniji, pripremili smo za Vas izbor recepata s jelima od zagorskog purana. Posebno bi Vam preporučili ZAGORSKU PURICU/PURANA S MLINCIMA, tradicionalno jelo Hrvatskog zagorja. Zagorske purice i zagorske purane prodajemo putem narudžbe i svježe očišćene (ili zamrznute, po želji). Informacije na koji način nas možete kontaktirati nalaze se na stranici kontakt. Na sva Vaša pitanja rado čemo odgovoriti.
Zagorski puran potječe od srednjeameričkog purana (meleagris gallopavo) koji je u naše krajeve dospio iz Italije 1523.g. kao dar biskupa Geraldinija. Tijekom duljeg razdoblja najbolje se udomaćio na području Hrvatskog zagorja.
Specifična klimatska obilježja, uvjeti držanja i hranidbe te umjetni odabir stvorili su posebno ukusno meso koje ga je proslavilo diljem Europe. Tajna je bila samo u jednom, a to je da se zagorski puran uzgajao u malim jatima koja su veći dio svog života i hrane pronalazili na otvorenom slobodno se krećući livadama, voćnjacima, šumarcima ili drugim vegetacijom bogatim staništima. Samo u nepovoljnim vremenskim uvjetima i noću, osiguravalo im se sklonište, odnosno peradarnjak.
Tako je zagorski puran početkom 20. st. putovao vlakom, zamrznut u ledu put Velike Britanije, Švicarske, Austrije, Italije i Njemačke gdje je bio vrlo tražen te se nalazio na stolovima plemića i kraljeva kao blagdanski specijalitet (u to se vrijeme u Hrvatskom zagorju godišnji uzgoj purana kretao između 25 i 30 tisuća!) zbog najsočnijeg mesa i izuzetnog okusa kakav nema nijedna životinja iz porodice ptica.
Postoje četiri soja zagorskog purana: brončani, sivi, svijetli i crni soj. Iako se se zagorski purani počeli uzgajati u raznim dijelovima Hrvatske, autohtoni zagorski puran je samo onaj iz Krapinsko-zagorske županije. Najčešće se na seljačkim gospodarstvima u hrvatskom zagorju može pronaći brončani soj, a sojevi se međusobno razlikuju po boji perja. Što se tiče samog okusa mesa, smatra se da je meso crnog purana najukusnije zbog toga što u krvi ima solonjske pasmine, iako ni okusi ostalih sojeva purana nimalo ne zaostaju.
Zagorske purice kod svih sojeva zagorskog purana su znatno sitnije od purana i nemaju na svom perju sjaja, a glava, rogalj i resice su joj dosta manje. Purice su pitomije i mirnije za razliku od purana koji su agresivni i ne trpe suparnika. I purice i puran su u pravilu snažne i otporne konstrukcije što je posljedica primitivnog načina držanja. Prosječne težine živih zagorskih purana u dobi od 28 tjedana (kad je spreman za klanje) kreću se od 6-6,5 kg, dok su pure u istoj dobi u prosjeku teške oko 4 kg.
Što se tiče reprodukcije zagorskog purana, zagorske pure nesu jaja isključivo u sezoni proljeće-ljeto, u čemu najveći utjecaj ima duljina dana (svjetla), a nešto manji utjecaj imaju hranidba i uvjeti smještaja. Purice snesu 15-20 jaja nakon čega prokvocaju i sjede na jajima do valjenja (cca 3 tjedna). Isto tako mora se spriječiti uzgoj u srodstvu tj. svake je godine potrebno zamijeniti purana iz jednog uzgoja s fenotipskim puranom iz drugog uzgoja. Također, moraju biti osigurani i neki minimalni prostorni i ostali uvjeti koji su propisani s Pravilnikom o robnoj marki zagorskog purana «Puran zagorskih brega».